DEDA

Ima nešto posebno u tome kad nosite topli toast od tune koji ćete sa zadovoljstvom pojesti, kroz grad, a ulični svirač na harmonici svira glavnu temu iz filma Kum. Ono, iako imam metar i 63, plava sam i nemam neke poznate mi poveznice s talijanskim naslijeđem...osjećam se u tom trenutku kao Don Vito Corleone ili njegov sin Michael...onaj toast u mojoj ruci je cvijeće, umjesto torbe imam pojas sa pištoljem oko ramena, a ulica kojom hodam nije Prvomajska :)

A možda je to i zbog jedne priče koju mi je tetak ispričao kad je sreo mog strica i sinove s djedom u bolničkom hodniku: "Ej, stari je sjedio u invalidskim kolicima, oni su svi visoki stajali oko njega, a stav i način na koji je pričao sa njima je bio kao da je Kum, Don Vito Corleone. Onako smiren, staložen i dominantan." 

To mi je bilo simpa, a trilogiju Kuma sam oduvijek obožavala. 

Ta neka famiglia spika, ponos, ovoono... ta ikonologija talijanskog juga... taj kič i ta surovost. 

Imala mi je neke veze i sa zagorskom realnošću koja je doduše bila daleko od Sicilije, ali je počivala na sličnim ekonomsko socijalnim temeljima. 

Deda je bio alfa. Glava obitelji. Otac sedmero djece. 

Čovjek koji je i u bolnici pored kreveta imao "vino i kiselu vodu" i pričao je po "bednjanski". 

Ja sam ga savršeno razumijela.