DEPRESIVNI KANARINAC I DEPRESIVNI SLON
MOJI STRIPOVI, 1997. - 2003.
Popularni postovi s ovog bloga
NEVJEROJATNO...
Nevjerojatno je kako smo podlo uvučeni u zamku "citatizma", pa čak i ljudi koji su imali što za reći...posežu za tuđim rečenicama...jer kad ih pročitaju si kažu: "Da, da, baš to!"....i tako se ono malo kreativnosti što je još preostalo stapa sa "meme" izrazima, izmišljenim ili ne, nekim fotkama random odabranim po bespućima interneta...i svi postajemo jedna matrica, mrtva, a živa.
DEDA
Ima nešto posebno u tome kad nosite topli toast od tune koji ćete sa zadovoljstvom pojesti, kroz grad, a ulični svirač na harmonici svira glavnu temu iz filma Kum. Ono, iako imam metar i 63, plava sam i nemam neke poznate mi poveznice s talijanskim naslijeđem...osjećam se u tom trenutku kao Don Vito Corleone ili njegov sin Michael...onaj toast u mojoj ruci je cvijeće, umjesto torbe imam pojas sa pištoljem oko ramena, a ulica kojom hodam nije Prvomajska :) A možda je to i zbog jedne priče koju mi je tetak ispričao kad je sreo mog strica i sinove s djedom u bolničkom hodniku: "Ej, stari je sjedio u invalidskim kolicima, oni su svi visoki stajali oko njega, a stav i način na koji je pričao sa njima je bio kao da je Kum, Don Vito Corleone. Onako smiren, staložen i dominantan." To mi je bilo simpa, a trilogiju Kuma sam oduvijek obožavala. Ta neka famiglia spika, ponos, ovoono... ta ikonologija talijanskog juga... taj kič i ta surovost. Imala mi je neke veze i sa zag...
Primjedbe
Objavi komentar