ZANIMLJIV DAN, A JOŠ I PETAK.

Sinoć oko ponoći nekim čudom sredila sam zvuk na Minecraftu...točnije prošla je ponoć, pa je time ovaj dan dobio ful ok početak. Mene takve stvari pilaju do besvijesti, kad nešto ne mogu riješiti...i onda se izmasakriram da to riješim anywayS. Onda su me obavijestili iz Kozma da oko četvrtka prođem u pulsku poslovnicu po novi parfem...nisam mogla vjerovati. Onda sam naručila Sergeja kod frizerke, uzela auto koji mi je tata posudio i riješila sve što sam trebala u cca 40 minuta vremena. Najslađe mi je doći na INU u Šijani i zamoliti dečka koji tamo radi da mi natoči benz. Tatin auto ima neki čudni čep s kojim mi se nikad ne da uzrujavati, pa zamolim zaposlenika INE da mi natoči. Onako, plavuša u haljinici koja ne zna čep otvoriti. Slatko. I onda se lijepo zahvalim i odem. On sretan, ja sretna. Auto pun benzina. Onda odem u Billu, nakupujem hranu za mačke, odem u Ultru, kupim si nešto za jesti i odem doma. I taman kad bi krenula jesti skužim da mi nešto bljak u frižideru curi i već se skorilo...operem sve to...i onda skužim da mi je sir ostao u autu, da će se skuhati i da moram po njega...i, odem bez ključa, odnesem usput smeće...u majici bez grudnjaka...i portun se zaključa...pozvonim susjedima, susjed mi otvori, i baci spiku, onako ful sretan što sam mu pozvonila... i onda sjednem napokon, i pojedem hladno jelo, i natočim si čašu pive. Life is good sometimes.

Primjedbe

Objavi komentar

Popularni postovi s ovog bloga

NEVJEROJATNO...

Nevjerojatno je kako smo podlo uvučeni u zamku "citatizma", pa čak i ljudi koji su imali što za reći...posežu za tuđim rečenicama...jer kad ih pročitaju si kažu: "Da, da, baš to!"....i tako se ono malo kreativnosti što je još preostalo stapa sa "meme" izrazima, izmišljenim ili ne, nekim fotkama random odabranim po bespućima interneta...i svi postajemo jedna matrica, mrtva, a živa.
Pročitajte više

DEDA

Ima nešto posebno u tome kad nosite topli toast od tune koji ćete sa zadovoljstvom pojesti, kroz grad, a ulični svirač na harmonici svira glavnu temu iz filma Kum. Ono, iako imam metar i 63, plava sam i nemam neke poznate mi poveznice s talijanskim naslijeđem...osjećam se u tom trenutku kao Don Vito Corleone ili njegov sin Michael...onaj toast u mojoj ruci je cvijeće, umjesto torbe imam pojas sa pištoljem oko ramena, a ulica kojom hodam nije Prvomajska :) A možda je to i zbog jedne priče koju mi je tetak ispričao kad je sreo mog strica i sinove s djedom u bolničkom hodniku: "Ej, stari je sjedio u invalidskim kolicima, oni su svi visoki stajali oko njega, a stav i način na koji je pričao sa njima je bio kao da je Kum, Don Vito Corleone. Onako smiren, staložen i dominantan."  To mi je bilo simpa, a trilogiju Kuma sam oduvijek obožavala.  Ta neka famiglia spika, ponos, ovoono... ta ikonologija talijanskog juga... taj kič i ta surovost.  Imala mi je neke veze i sa zag...
Pročitajte više